Odgoj djece

Prije nego što počnemo govoriti o tome kada i kako odgajati, moramo najprije odgovoriti na pitanje šta je uopće cilj odgoja i šta njime roditelji žele postići. Svaki roditelj sigurno će različito definisati cilj odgoja, ali najvjerovatnije većina želi odgajati sretno dijete koje će kasnije biti sposobno za samostalan život.

Kada početi odgajati?

Odnos između roditelja i djeteta počinje se formirati odmah nakon rođenja djeteta. Osjećaj sigurnosti i voljenosti u porodici čine osnovu za formiranje pozitivne slike o sebi kod djeteta (to je neophodan element za sreću u odraslom dobu). Dakle, odgoj započinje (ako uvažavamo prethodno postavljen cilj) već nakon djetetovog rođenja. Da budemo jasniji, o odgoju u strogom smislu riječi počinjemo govoriti nakon navršene prve godine. U to vrijeme prvi put se javlja potreba za postavljanjem ograničenja djetetu, to je naime razdoblje kada se počinje samostalno kretati. Dok samostalno istražuje okolinu, dijete se prvi put susreće s ograničenjima koja počinju postavljati roditelji (npr. dijete pomiče ruku prema vrućem predmetu, a roditelj mu spriječi da ga dodirne da se ne bi opeklo). Osim toga u toj dobi mališan već može razumjeti i poštovati neka ograničenja, a dojenče to još ne može.

Kako se prihvatiti odgoja?

Još nedavno se smatralo da je »čvrsta ruka« najbolji način odgoja i najvjerovatnije je istina da je dijete najlakše podrediti sebi tako što mu nametnemo svoju moć. Međutim, društvo se mijenja, raste i nasilje je postalo nepoželjno. Tjelesno kažnjavanje djece zabranjeno je i mnogi odrasli se pitaju kako uopće odgajati i čime. Kao odgovor na prestrog i nasilan odgoj u prošlosti razvio se permisivni oblik odgoja, koji je djetetu ostavljao potpunu slobodu, što se kasnije pokazalo isto tako neprimjerenim kao i prevelika strogoća, odnosno pretjerano nametanje moći od strane roditelja. U poplavi različitih pristupa odgoju koji pružaju različite tehnike rada s djecom roditelji i drugi odrasli koji rade s djecom često se pitaju koji je pravi način i koju metodu odabrati. Najvjerovatnije je odgovor da ne postoji jedan recept za dobar odgoj, jedna jedina metoda, tehnika koja bi riješila sve probleme i vrijedila zauvijek. Budući da se društvo neprestano mijenja (a iz cilja odgoja proizlazi da dijete odgajamo u odraslu osobu koja će biti sposobna samostalno živjeti), naravno da se i način odgajanja mijenja. Osim toga djeca se međusobno razlikuju po temperamentu već nakon rođenja, a kasnije se te razlike još više povećavaju zbog razlika u okolini u kojima rastu. Stoga, odrasli kao nit vodilju u odgoju mogu uzeti nekoliko »pravila« koja proizlaze iz djetetovih potreba, njegovog razvoja.

Kad se dijete rodi, ne zna ništa o društvu u kojem se rodilo i u kojem će s vremenom morati samostalno živjeti. Dakle, kako ćemo ga to naučiti? Većina odraslih na to pitanje odgovara nabrajanjem: vlastiti primjer, objašnjenje zahtjeva, ciljeva, pravila, granica koje vrijede u ovom društvu, pohvala, nagrada, kritika ponašanja i kazna. Ako u ta komunikacijska sredstva uključimo još i okolinu (i fizičku i socijalnu) u kojoj se dijete osjeća voljenim, prihvaćenim i sasvim sigurnim, o odgoju smo vjerovatno rekli sve.

Zlatna pravila odgoja

Nemoguće je sastaviti recept koji bi u odgoju služio svim roditeljima i bio primjeren za svu djecu. Ipak možemo izvesti nekakva »zlatna pravila odgoja« koja roditeljima pomažu kao usmjerenje na osnovu kojeg grade svoj način odgoja. Osim ljubavi i osjećaja sigurnosti koji su djetetu neophodno potrebni za nesmetan razvoj vrijedi zapamtiti i sljedeće:

• Pohvala u odgoju mora biti pravilo, a ne izuzetak. Njena funkcija je povratna informacija o djetetovom prihvatljivom ponašanju. Izgovaramo je da djetetu potvrdimo da je to šta radi u društvu poželjno i da to može raditi i ubuduće. Posebno treba istaknuti pohvalu namijenjenu djetetu kao osobi (npr. Ti si jako dobar dječak.), a ne samo djetetovom željenom ponašanju. Naime, ona djetetu pomaže formirati pozitivnu sliku o sebi.

• Ciljevi, zahtjevi, ograničenja koja djetetu postavljamo moraju biti usklađeni s njegovim sposobnostima. Preniski ciljevi za dijete nisu izazov i ne vode do ostvarenja djetetovog potencijala, a previsoki ciljevi izazivaju previše negativnih iskustava i mogu loše uticati na djetetovu sliku o sebi.

• Kad se dijete ne ponaša u skladu s pravilima ili dogovorima, potrebna mu je povratna informacija o tome. Važno je da se kritika uvijek odnosi samo na djetetovo ponašanje, a nikako na njega kao osobu (nikada: Ti si zločesta djevojčica., nego: To što si učinila nije u redu.). Mora također sadržavati obrazloženje zašto je ponašanje neprimjereno, kakve su njegove posljedice i kakvo je ponašanje u datoj situaciji poželjno, odnosno očekivano jer će samo tako dijete iz njega moći nešto naučiti.

Važno je uvijek imati taj dugoročni cilj odgoja na umu, jer se često dešava da smo kao roditelji u dilemi šta učiniti i kako reagovati na neko djetetovo ponašanje. U tim situacijama često pomaže udaljiti se od sadašnje situacije i upitati se kako će trenutna reakcija roditelja doprinijeti tome da dijete postane sretna odrasla osoba koja će biti sposobna samostalno živjeti. Upravo taj odmak u budućnost često roditelju omogućava uvid u trenutnu situaciju i posljedično odgovarajuću reakciju.